Zvonimir Rogoz

Zvonimir Rogoz na Čehoslovačku i Pragu unatoč nesretnom iskustvu nikad nije zaboravio, šta je na kraju osamdesetih godina prošlog stoljeća potvrdio novinar Jan Hrobař. Tada je radio u Zagrebu i Zvonimira Rogoza nekoliko puta posjetio. Razgovori koje je Jan Hrobař vodio sa Zvonimirom Rogozom su se mogli sporadično naći u čehoslovačkom tisku. Primjerom može biti opis glumca-stogodišnjaka: "Govori češki a još uvijek je više divljenja jer slabo čuje. Na našem prvom sastanku prije desetak godina gotovo nisam primijetio kako se majstorski naučio hvatati riječi iz usta raspravljajučih.
Još uvijek je veliki drug, voli šalu, pri sjećaju točno, čak i vokalno imitira svoje starinske kolege iz Narodnog kazališta, jedan trenutak se sjetio pjesmu (češkog pjesnika) Wolkera a cijelu je osjećajno recitirao." (Jan Hrobař: Mých prvních sto let; Rudé právo, Praha; 10.10. 1987). Memoare kolega-glumaca (Bedřich Karen, Eduard Kohout, Ladislav Pešek, Jan Pivec...) o Zvonimiru Rogozu šute, možda zbog tadašnje cenzure ili činjenica da su stvorene s velikim zakašnjenjem. Nakon 1989. godine u Čehoslovačkoj razvoj u tom smjeru doveo mnoge promjene - prijeratne zvijezde ali su ubrzo umrle, često u izolaciji (Adina Mandlová, Lída Baarová...) O Zvonimiru Rogozu tada snažnije piše samo Zita Kabátová u memoarima. Njezin grob u Vyšehradskom groblju je na slici.